Njena neposrednost, opuštenost, smisao za humor i prije svega profesionalnost prve dane majčinstva, iako veoma stresan period, mnogim Trebinjkama učinila je najljepšim trenucima u životu. Većina žena koje prvi put postaju majke, teško se navikavaju na novog člana porodice. Period fizičkog oporavka od porođaja nerijetko je ispraćen strahom da li ćete savladati sve obaveze koje donosi ovo maleno biće, ali i brige da li ste u mogućnosti odgovorno ponijeti ulogu majke. Kako bi olakšala sve te „slatke muke“ većini Trebinjki u pomoć je pritekla Slavica Runjavac.
Slavica Runjevac u trebinjsku bolnicu stigla je davne 1983. godine. Više i ne može da izbroji koliko je malih Hercegovaca i Hercegovki prvi udah doživjelo na njenim toplim rukama. Prvi plač novorođenčeta, priča Slavica, često je ispraćen i suzama radosnicama majke, ali i nje same. I danas nakon skoro 40 godina rada ne može da sakrije suzu kada na svijet stigne jedno maleno ljudsko biće.
–Imena prve žene koju sam porodila se ne sjećam, ali osjećaj kada sam prvi put dočekala bebu na ruke nikada neću zaboraviti. Sjećam se da smo tada babica Vukica Tomašević i ja obavile porođaj bez doktora. Kako tada, tako i danas često krenu suze kada ugledam živo i zdravo dijete. Vrlo često me pobijede emocije pogotovo ako sam porodila majku koja je dugo čekala bebu ili ako se nakon nekoliko kćerki rodi muško dijete, mogo puta sam pustila suzu– priča Slavica.
Za četrdeset godina u akušerstvu mnogo toga se promijenilo. Slavica se sjeća da su ranije bile rijetke žene sa sterilitetom i kaže da se o njima dugo govorilo u bolnici, međutim, danas više ne mogu ni da isprate koliko je vantjelesnih oplodnji i viskokorizičnih trudnoća. Samim tim i žene su se mnogo promijenile, mnogo je više straha i nesigurnosti.
–Nikada nije bilo lako rađati djecu. Možda su žene prije bile hrabrije, manje su bile informisane, poštovale su i slušale doktore i babice. Ja možda jesam starinska babica pa ne razumijem internet i čitanja, ali te informacije sa kojima one dođu često nisu relevantne. Neke žene jednostavno ne mogu da podnesu bol, dobiju neku blokadu da one to ne mogu i hoće carski rez. Ranije su žene, vjerujte, molile samo da ne idu na carski- objašnjava Slavica.
Ono što je budućim porodiljama Slavičin glavni savjet je da sarađuju sa doktorima i babicama. Slavica priča da, iako su na primjer u bolovima odlične, neke žene kada dođu u salu jednostavno dobiju blokadu.
–Kada ulaze u salu vrlo je važno dati im ohrabrenje, tada im ja im obično kažem „Dobrodošla, odavde ćeš izaći sa svojom bebom, treba da budeš srećna. Moraš da trpiš, pobjeda stiže na kraju. Boljeti mora, boljelo je i tvoju majku, ali kada čuješ plač bebe sve ćeš zaboraviti“- nastavlja Slavica.
Mnoge Trebinjke, nakon što dođu kući sa svojom tek rođenom bebom, Slavicu zovu za savjete i pomoć. Dešavalo se, priča Slavica, da ustaje u četiri ujutro i dolazi da pomogne. Nagrada za to dolazi kada „svoje bebe“ sretne u svakodnevnoj šetnji.
–Pošto moja djeca i unučad nisu tu često budem tužna, tada izađem vani i sretnem „svoje bebe“ i njihove mame, oni me tako razvesele. Onda je meni puno srce, kakve vile i gradovi, to je moje bogatstvo. Srećna sam što ja starim, a mladost poznajem- kaže Slavica.
Posebna emocija je, kaže Slavica, kada porađa ženu koju je kao novorođenče upravo ona dočekala na ruke.
-Ja sam odavno započela drugi krug, često se šalimo da sam ja toj djeci sada baba. Kada žene kažu „teta Slavice Vi ste moju mamu porođali kada sam se ja rodila“ to bude predivan osjećaj, jer vas i nakon 20 ili 30 godina žene pamte po dobrom- zaključuje Slavica.
U trebinjskom porodilištu Slavica je babica sa najviše godina radnog staža, uskoro ide u penziju, ali porodilje ostavlja u sigurnim rukama. Kada u bolovima i sa spakovanom torbom za porođaj krenete stepenicama prema Odjeljenju za akušerstvo i ginekologiju čekaće Vas nasmijana lica i tople riječi babica Bore Kisić, Bobe Ijačić, Vesne Ninković, Tamare Avdalović, Zorice Vuković , Slađane Ćurić i Monike Žarković.
Izvor: https://jadrantrebinje.ba/
